Novosti/Aktivnosti

Objavljeno: 30. studenoga 2013. | Aktivnosti

Luteranski odgovor na opetovane napade fundamentalista

Naš Gospodin nije odobravao preljub, obećao je vodu života Samarijanki premda je znao kako živi sa sedmim čovjekom koji joj nije muž. Onemogućio je kažnjavanje žene uhvaćene u preljubu.

Naš je Gospodin sablaznio Izrael družeći se sa carinicima i kurvama te besplatno nudeći spasenje oko kojega su se valjani Izraelci toliko trudili.

Naš Gospodin nije poslušao poziv Izraela sjesti na Davidovo prijestolje i Božje vrijednosti nametnuti silom vlasti, radije je poslušao Oca i popeo se na križ. Sa križa je molio Oca za svoje krvnike jer ih je razumio, vidio je u njihova srca. Kako im je nepodnošljivo da Bog kojeg se trude slušati jednako ljubi i one koji mu ljubav ne iskazuju? Razumio je njihov bijes jer kako podnositi sve nepravde svijeta ako se ne mogu više tješiti s visoka gledajući na propale grešnike?

Za razliku od njegovih predstavnika na zemlji koji često od grijeha više ne vide čovjeka, On je u svakom grješniku najprije vidio čovjeka u potrebi. Nasljedovati ga i danas znači isto: izazivati bijes farizeja i svih onih kojima je za vlastito samopoštovanje potrebno da postoji netko niži od njih, koga će moći samozadovoljno sa visine gledati kao vidljivi dokaz kako oni nisu “dno dna”, nakon što su slušajući svoje pastire i njihove govore “o udbašima i crvenoj opasnosti”, u strahu od mrtvog konja glasali za besprimjerne lopove, za obespravljenje i osiromašenje sebe samih, za oduzimanje budućnosti vlastite djece.

Pismoznanci će nas naravno obasipati biblijskim citatima (vrag je uvijek u “selekciji”, a Pismo je citirao i kušajući Gospodina), to su činili i prije, zato je crkvi trebalo tisućljeće prihvatiti da i žena ima dušu (biblijski detalj: čovjeku je udahnuo dušu a od njegova rebra je načinio ženu), pa više od 1700 godina početi osuđivati ropstvo (u južnim državama Amerike držane su vatrene propovjedi protiv onih koji pomažu odbjegle robove koristeći primjer Pavla koji Filemonu vraća njegova roba), pa 1900 godina nevoljko se suglasiti sa pravom glasa za žene (razumnim je muževima bio prikladniji citat “žene neka na skupovima šute”, nego “…svi smo jedno u Gospodinu”).

Uopće ne dvojim da će moja kršćanska braća, birajući između iskazivanja ljubavi prema obespravljenima i obrane “većinskog svjetonazora”, još jednom pružiti dokaz kako kršćanstvo postoji unatoč ponašanju kršćana, jer ga Bog hoće.

Predsjednik sinode: Pavao Stanimir Krešić

«Povratak